BIOGRAFIJA PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA
Njegoševo djetinjstvo i mladost
Petar II Petrović Njegoš (Njeguši, 1.11.1813 – Cetinje, 19.10.1851) –
crnogorski vladika i vladar (1830- 1851), pjesnik, književnik, filozof, rođen
je na Njegušima, od oca Toma Markova, brata vladike Petra I i majke Ivane
Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje, odnosno Rade.
U mladosti, Njegoš je školu učio u manastiru Savina, kod sveštenika Josifa
Tropovića. U ovom manastiru boravio je oko dvije godine. Prije Tropovića,
Njegoša su osnovama pismenosti učili cetinjski kaluđer Misail i Jakov Cek,
sekretar Petra I. Veliki uticaj na Njegoševo obrazovanje imao je Sima
Milutinović Sarajlija, koji je, kod budućeg crnogorskog gospodara probudio ljubav
prema poeziji i dao mu osnovne pojmove iz mitologije i narodnog stvaralaštva i
razvio Njegoševo interesovanje za filozofiju.
Neposredno poslije smrti Petra I, pred okupljenim glavarima i narodom, na guvnu
ispred Cetinjskog manastira, pročitan je testament po kome njegov sinovac,
Radivoje - Rade Petrović, postaje zakoniti nasljednik na vladarskom tronu Petra
I. Skupština crnogorskih i brdskih glavara potvrdila je ovaj izbor.
Njegoš kao vladar
Ciljevi Njegoševe državne politike mogu se svesti na četiri načela: Rad na
političkom oslobođenju Slovena u cjelini; proširenje teritorije Crne Gore;
izgradnja unutrašnjeg pravno-administrativnog i vojnog uređenja; podizanje
vjerskog, prosvjetnog i kulturnog života naroda, čime je stvarao ugled Crnoj
Gori u svijetu.
Na samom početku Njegoševe vladavine, javili su se otpori njegovoj vlasti od strane crnogorskog guvernadura. Potpomognut glavarima, Njegoš je ukinuo čin guvernadura 1830. godine, a posljednjeg guvernadura, Vuka Radonjića, protjerao je iz Crne Gore 1832. godine. U oktobru 1831. formirao je Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski. Iste godine formirao je Gvardiju i Perjanike. Promijenio je sastav centralnih i lokalnih organa u čitavoj zemlji. Uspio je da stvori jak državni aparat koji je odlučno sprovodio odluke centralne vlasti. . Podigao je Biljardu 1838. godine i u njoj smjestio Senat i svoju rezidenciju.Unutrašnje prilike u Crnoj Gori u vrijeme Petra II opterećivali su crnogorsko-osmanski pogranični odnosi. Crnogorski vladar je preduzeo dva neuspješna napada za oslobođenje Podgorice krajem 1831. i početkom 1832. godine. Nakon dva napada na Podgoricu, Njegoš je odustao od daljih sukoba sa Osmanlijama, a na održavanju mira između Crne Gore i osmanskog carstva insistirala je i Rusija, glavni zaštitnik i pokrovitelj Crne Gore u tom periodu. Međutim, nemira na crnogorsko-osmanskoj granici je uvijek bilo, kako prema Hercegovačkom tako i prema Skadarskom sandžaku. Nesporazumi između Crne Gore i hercegovačkog paše, bili su oko Grahova. Grahovo je bilo zborno mjesto hajdučkih četa koje su iz Crne Gore upadale u Hercegovinu. Te čete je pomagao i podstrekavao Petar II, koji je želio da Grahovo uključi u sastav Crne Gore. Do većeg sukoba došlo je na Grahovu 1836. godine, kada je osmanska vojska porazila crnogorsku. Njegoš je nastavio da pomaže Grahovljane tako da je Ali-paša na kraju pristao da se mirnim putem riješi ovaj spor. Na Grahovu su se sastali vladika i Ali-paša. Sporazum o miru postignut je 20. oktobra 1838. Po ovom sporazumu, Grahovo je ostalo u sastavu Osmanskog carstva, ali su stanovništvu date povlastice i garantovana im je bezbjednost i imovina. Konačan sporazum o razgraničenju Crne Gore i Osmanskog carstva prema Hercegovini, potpisan je 24. septembra 1842. godine u Dubrovniku Razvijajući jaku propagandu među brđanskim i hercegovačkim plemenima, vladika Petar II je imao namjeru da ujedini pravoslavno stanovništvo u borbi protiv Osmanlija. Jedan od najopasnijih neprijatelja takvim vladičinim planovima bio je Smail-aga Čengić. Zbog toga je vladika u toku 1840. godine, pozivao tri puta drobnjačke i moračke glavare da se dogovore o načinu kako da ubiju Smail-agu. Jedna četa Drobnjaka napala je 23. septembra na logor Smail-age na Mljetičku. Poslije kratke borbe, Smail-aga je ubijen.
Vladika Petar II Petrović Njegoš umro je od tuberkuloze, 31.
oktobra 1851. godine, upravo u vrijeme najtragičnije za Crnu Goru, kada se
Omer-paša Latas pripremao da je napadne. Sahranjen je najprije u Cetinjskom
manastiru, a zatim su njegovi zemni ostaci prenijeti u kapelu na Lovćenu, koju
je podigao 1845. godine.
Njegoševa štamparija i prve škole u Crnoj Gori
Njegoš se već na početku svoje vladavine odlučio da radi na unapređivanju
prosvjetnih prilika u Crnoj Gori. Od novčane pomoći koju je dobio u Rusiji,
godine 1833, vladika je kupio štampariju i nabavio veliki broj knjiga za
crkvene potrebe, kao i za ličnu biblioteku.
Prvu svjetovnu školu u Crnoj Gori, Njegoš je otvorio 1834. godine na
Cetinju. Škola je radila u Cetinjskom manastiru.
U novoosnovanoj štampariji publikovan je prvi crnogorski godišnjak i
časopis Grlica (1835–1839). U ovoj štampariji Njegoš je
štampao svoja djela: Lijek jarosti turske, Pustinjak
cetinjski (1835), Oda stupljenija na presto Ferdinanda I
imperatora austriskoga i kralja madžarskoga i pr. i pr. i pr.; kao
i Trebnik (1837); djela Dimitrija Milakovića: Srbska
gramatika – sastavljena za crnogorsku mladež i Srbski bukvar;
djelo: Preprava za istoriju sveta, Augusta Ludviga Šlecera; Dika
crnogorska, Sime Milutinovića Sarajlije; Narodne srpske poslovice i
druge različne, kao one u običaj uzete riječi, Vuka Stefanovića Karadžića.
Njegoševo stvaralaštvo
Petar II Petrović Njegoš spadao je u najobrazovanije vladare i državnike svoga
vremena. U originalu je čitao Volterova djela, Igoa, Bifonovu Prirodnu
istoriju i Puškina. Održavao je veze sa poznatim književnicima svoga
doba: Vukom Karadžićem, Ivanom Mažuranićem, Stankom Vrazom, Petrom
Preradovićem, Ljudevitom Gajom i drugima. Savremenici ističu da je Njegoš
odlično vladao ruskim, francuskim i italijanskim i koristio se njemačkim
jezikom. Petar II Petrović Njegoš je u svojoj ličnosti sjedinio pravoslavnog
mitropolita, državnika, pjesnika i filozofa.
Poezijom se bavio od svoje 14 godine. Prve pjesme napisao je pod uticajem epske
narodne poezije koja je ostavila snažan trag na njegovo cjelokupno
stvaralaštvo. Među prvim sastavima je šaljiva pjesma o nekim ćeklićkim
svatovima. U Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj, Sima
Milutinović je 1833. godine, objavio pet Njegoševih junačkih pjesama. Godine
1834. Njegoš je štampao i prvu zbirku od deset pjesama. Među njima se ističu
pjesme: Zarobljeni Crnogorac i Crnogorac k svemogućem
Bogu. Iste godine je izdao četiri junačke pjesme: Pjesma za Vida i
Mirčetu, Vuk prijatelj ovčji, Udarac na Martiniće i Lijek
jarosti turske. Njegoš je napisao blizu osamdeset lirskih i epskih pjesama.
Najveći broj objavljen je za života.
Četrdesetih godina, Njegoševo stvaralaštvo prelazi u višu fazu. Opaža se nov
kvalitet u iskazu, duhu, misli i jeziku. Nove poetske strukture pokazuju da je Njegoš ovladao najvišim formama
stvaralaštva. Iz takve inspirucije 1844. godine rođena je pjesma Misao.
Ova pjesma je neka vrsta prologomene za poznati spjev Luča mikrokozma.
Ključne ideje, kao i motiv Luče, nalaze se ovdje u nešto manje
razvijenoj formi.
Njegoševo najzrelije filozofsko djelo je Luča mikrokozma koju
je posvetio svom učitelju, Simu Milutinoviću Sarajliji. Djelo je štampano 1845.
godine u Beogradu. Naziv djela je simboličan. Luča označava: duh, ideju,
česticu duhovnog ognja u čovjeku. Luča mikrokozma je jedna
kompletna kosmogonija i teogonija u značajnoj mjeri srodna antičkim djelima
koja su pokušala da odgonetnu tajnu stvaranja i smisao čovjekove egzistencije
na zemlji.
Tokom boravka u Beču 1846. i 1847. godine, Njegoš je u štampariji jermenskog
monaškog reda Mehitarista objavio svoje najveće i najznačajnije književno
djelo Gorski vijenac (1847). Po mnogim autorima, ovo je i
najveće djelo jugoslovenske literature. Formalni predmet Gorskog
vijenca je „istraga poturica", istorijski događaj u Crnoj Gori s
početka XVIII vijeka. Ali stvarni predmet spjeva je „borba neprestana".
Riječ je o sukobu ljudi, naroda, civilizacija, njihovih ideja i pogleda,
suprotstavljenosti različitih filozofskih i religioznih pravaca i shvatanja
svijeta. Gorski vijenac je politička drama čiji je glavni
predmet sloboda i oslobođenje naroda, po čemu zauzima izuzetno mjesto u
patriotskoj literaturi. Služio je kao nadahnuće mnogim generacijama za
književni i umjetnički čin. Podlogu Gorskog vijenca čine epska
narodna svijest i etika, uticaj eminentnih djela svjetske literature i
povezanost sa mnogobrojnim filozofskim uticajima toga vremena. U Gorskom
vijencu je sadržana gotovo sva prošlost crnogorskog naroda, njegov
moral, kultura, iskustvo, psihologija, tradicija, politička i društvena misao.
Pored ovih djela napisao je Svobodijadu, Kulu Đurišića i
Čardak Aleksića, a objavio je i zbirku narodnih pjesama Ogledalo
srpsko. Posljednje djelo koje je Njegoš napisao je Lažni car Šćepan
Mali, objavljeno u Trstu 1851. godine. Njegoševo djelo „Slobodijada“
objavio je u Zemunu, 1854. godine, nakon Njegoševe smrti, Ljubomir Nenadović.
Izvori:
Istorijski leksikon Crne Gore / [autori Šerbo Rastoder ... et al.].
– Knj. 5: Per-Ž, Podgorica : Daily Press, 2006, str. 999-1002.
Tomović, Slobodan: U povodu 175 godina Njegoševa rođenja, Susreti:
revija Matice iseljenika Crne Gore, god. IX, br. 100 (januar
1989), str. 28
